Moja priča o biblioteci

Šri Lanka

 

 

 

Moja priča počinje neobično, daleko od Biblioteke. Dugo godina osjećala sam želju da otputujem na Šri Lanku. Zašto? Nisam znala. Svi su me pitali zašto baš tamo, a ja jednostavno nisam znala odgovor. Znala sam samo da moram otići. Nisam znala ni kako ni kada. Ali sam znala da ću kad-tad tamo doći. Kako se u životu nikada ništa slučajno ne događa (pa ni naše misli i želje nisu slučajne), jednog dana iz zahvale za jedno dobro djelo i pohvalu za uspjeh, dobijem na poklon put na Šri Lanku. O mojoj reakciji ne moram pisati … ovdje nema dovoljno mjesta za sreću i zahvalnost. To je bilo početkom travnja 2018. godine. Krenula sam u istraživanje itinerera, smještaja, traženje načina transporta. Odlučila sam putovati sama, bez pomoći agencija i bez pratnje.

Vrijeme je prolazilo i jednom prilikom, u lipnju, na jednoj divnoj edukaciji moja je učiteljica tijekom stanke započela priču o Biblioteci. Zvučalo je fantastično, ali priča se vrtila oko Indije koja me tada nije nikako privlačila. U jednom trenutku netko je upitao gdje je ta biblioteka. Odgovor je glasio u Colombu, na Šri Lanki. WOOOW!! Načulila sam uči i širom otvorila oči: Na Šri Lanki??

 I tako je počelo istraživanje …

 

 

Sinkronicitet 1

 

 

Već sam rekla da se ništa slučajno ne događa. Priča oko Biblioteke zaista je neobična. Kako sam za nju slučajno saznala, pokušala sam više doznati o njoj. Ništa. Biblioteka u Colombu se preselila i nitko ne zna gdje je.

Kad sam planirala put na Šri Lanku, zamolila sam odabranog lokalnog taxi vodiča da mi pomogne. Rekao je da je to najmanji problem. Ispalo je da nije. Bio je veeeeliki problem!

Prosinac, Colombo, temperatura 35°C. Na aerodromu me dočekao drugi vozač koji nije dobio nikakvu uputu. Potrudio se, zvao je informacije, prijatelje, pitao prolaznike, zvao obitelj, ali NITKO nikada nije čuo za tu biblioteku. Kasnije sam shvatila da smo stajali ispred nje, a nitko za nju nije znao. Morali smo krenuti iz Colomba na put prema unutrašnjosti.

Lutajući i putujući treći dan, sprijateljim se sa svojom domaćicom. Odmah smo se povezale, a  i dalje se družimo i posjećujemo. Njezino ime nije bitno, ali za priču neka bude Aya. I tako odem dalje na put, prolaze dani, ja razmišljam o biblioteci. Jedne noći dobivam informaciju u obliku misli: „Aya zna“. Ujutro ju zovem i pitam. Ona odgovara: „Naravno da znam. Želim tamo već dugo otići. Pričekaj, sada ću ti poslati podatke“. Ubrzo mi šalje poruku s brojem telefona. Ja zovem, ništa. Prvi dan, drugi dan… Ništa.  Probudim se treći dan i trenutno dobivam novu informaciju u obliku misli: „Aya je dala krivi broj, zovi ju“. I naravno broj je bio pogrešan. :O

Zadnji dan puta, prije odlaska na aerodrom dolazim u Biblioteku. Ostavljam otisak prsta, sjedam u čekaonicu. Zovu me (po datumu rođenja, jer nemaju moje ime) i slijedi šok. Ne mogu me primiti jer nema čitača koji tumači na engleskom jeziku. Kažu mi: „Dođite krajem siječnja“. Pomišljam: „Jeste li vi normalni? Znate li koliko ja daleko živim?“

I tako tužna, odlazim iz Biblioteke neobavljena posla. Mislim si: „Doći ću ja nekako ponovno. Ne znam kako, ali znam da ću se vratiti“.

 

Sinkronicitet 2

Zagreb, siječanj, muči me poziv za kraj siječnja. Muče me i neka mjesta koja nisam obišla, a znam da moram … Čekaju me hramovi, zove me ta zemlja. Nemam ni vremena ni novca za put. Razmišljam pa otpuštam misli.

Aya nudi besplatan smještaj, polako se otvara mogućnost za put, imam još nešto godišnjeg, a imam i termin kada bih mogla ići na put. Zovem u Colombo da provjerim kada je čitač tamo. Polako se slažu kockice. Kraj veljače, ponovno sam u avionu za Šri Lanku. Ne pitajte kako. Kada postoji želja, postoji i način. Bitan je fokus, ali ako je nešto za vas pripremljeno, tada će svemir napraviti sve da to i ostvarite.

Dolazim po dogovoru u Biblioteku. I opet šok! Ne, danas me ne mogu primiti. Tek kasno popodne, ali ja tada moram biti u drugom gradu. Dogovaram da se vidimo za pet dana, 28.2. Obilazim sjever Šri Lanke, vraćam se 28.2., dočeka me čitač i kaže da nisam danas na rasporedu:  „Vi ste sutra, 28.2.“ Odmah zatim zastane i kaže: „Pa to je danas“.

„Konačno!“, pomislim i ulazim u Biblioteku s osmijehom.

Čitanje, prvi dio

Sjedim u radnoj sobi i čekam svoj zapis. Osjećaj je čudan. Soba je obična, radna. Radni stol, stolice, jedan ormar s knjigama i fasciklima. Ništa neobično. Ventilator hladi prostoriju. Nervoza počinje. Ulazi čitač i nosi prvi svežanj. Objašnjava.

Iz svežnja listova, na kojima svi imaju isti otisak palca, moramo nekako pronaći moj sadašnji život. Zbunjena sam. Jako. Čekam i slušam. Čitač mi daje uputu. On će čitati činjenice sa svakog lista pojedinačno. Moj zapis je onaj na kojem potvrdim sve što piše. Počinjemo …

On čita činjenice, ja potvrđujem. I to traje … Na svakom listu većinu stvari potvrđujem i onda dođemo do neke činjenice koja ne stoji. Kada kažem ne, on okreće list i govori: „Ovo nije vaš život.“

I tako listamo, 45 minuta je prošlo, ja sam u panici. Razmišljam o tome da nema mojeg zapisa. Ali tada ne bih bila ovdje. Čekam. Strpljiva sam, ali u panici, već pomalo i razočarana. Strepim.

  • Vaša majka se zove Mirijana.
  • Molim?
  • Vaša majka se zove Mirijana.
  • A ne. Ona je Mirjana.

Pogled čitača rekao je više od riječi … Ok, da. Ona je Mirjana.

  • Ime vašeg oca je Nenat.
  • A neee. On je Nenad.

Čitač tumači razliku u pismu i izgovoru. Ok. Našli smo i oca.

  • Ime vašeg supruga je Dzarko.

Pomislim: A neeeee … ok, ovo zvuči kao: Žarko. A on jest Žarko.

  • Vaše ime je Irina.

Kada je to rekao, ostala sam bez daha. Dalje nije morao ni čitati. Imena moje djece, njihovu dob, moj posao, obrazovanje …

Našli smo moj život.

 

 

 

 

 

Čitanje, drugi dio

Nakon toga čitač je izašao po moj život. Kakav šok!! Nevjerica. Osjećaj hladnoće niz kralježnicu, oduzete noge, ohlađene ruke i čelo. I onda čekam. Čekam. Čekam. Čekam pola sata …

Vraća se s osmijehom i kaže: Ovdje je vaš život. Gledam u taj zavežljaj u nevjerici i pitam se želim li ja ovo. O da, želim više od svega. Zato sam tu!!

Pruža mi papir s popisom poglavlja koja se mogu čitati. Njih 12 plus 4. Biram koja želim. Ne, ne želim saznati kada ću umrijeti, ni bolesti me ne zanimaju. Odabirem poglavlja.

Slušam. Zapisujem, snimam, ne vjerujem. Slušam o svojoj djeci, roditeljima, bratu. O svom poslu i karijeri. Slušam kao da se radi o nekome drugome. Čudan je osjećaj kada vam netko priča o vašoj prošlosti kao da je s vama živio cijeli život, osjetio sve vaše osjećaje i onda govori o tome tko ste sada, kako se osjećate, u kakvoj ste situaciji. Kada vam kaže tko su vam prijatelji, a tko neprijatelji i kada je sve to istina. A onda počne govoriti o vašoj budućnosti. I vi ne vidite načine da se to ostvari, ali duboko u sebi kao da ste to sve već znali.

Izašla sam iz Biblioteke, na vrući asfalt Colomba, zbunjena, u nevjerici, ali nekako lakša, oslobođena, sretna. S veseljem u srcu. Otpuštenih strahova jer sam shvatila da su neosnovani.

Provela sam još pet dana tamo, na Šri Lanki, na obali oceana. I da, otići ću ponovno tamo. Tu zemlju nosim u srcu. Još ne znam točno zašto. Naslućujem … 🙂

 

Ako želite iskustvo čitanja svog zapisa iz Biblioteke javite mi se.

Ovdje se možete prijaviti za termin čitanja i zatražiti dodatne informacije.

Napomena:

Životna sanjaonica ne preuzima odgovornost za podatke dobivene iz Biblioteke i od čitača, ne snima sadržaje i ne tumači dobivene informacije. Za tumačenje čitanja potrebno je biti opušten i slušati s razumijevanjem. Na čitanju ste sami, bez ometanja drugih osoba, a tumačenje je na engleskom jeziku pa je poželjno da se sve nejasnoće i nedoumice riješe pri samom čitanju, sa čitačem.

Plaćanje:

Usluga čitanja u Zagrebu naplaćuje se unaprijed u zakazanom terminu i iznosi 400 kn. Za plaćanje čitanja poglavlja i ostale cijene i informacije zatražite kroz slijedeći formular.